Sposobnosti, osobine koje određuju razinu uspješnosti u obavljanju neke djelatnosti, ujedno su i preduvjet djelotvornosti, brzine i vještine u obavljanju neke aktivnosti bez prethodne vježbe i poučavanja. Vrsta sposobnosti koja predstavlja estetsko doživljavanje glazbe jest glazbena sposobnost. Kako bi se razvoj glazbenih sposobnosti u potpunosti realizirao, potrebno je staviti dijete te njegove želje, potrebe i mogućnosti u središte poučavanja. Upravo su se time bavili pedagozi Rudolf Steiner i Maria Montessori te glazbeni pedagozi Carl Orff, Emile Jaques-Dalcroze, Zoltán Kodály i Shinichi Suzuki. Osnovni cilj Orffova sustava je svakom djetetu omogućiti da se glazbom izrazi pojedinačno i kao član grupe. Dalcrozeova metoda nalaže kako pokret pomaže pri razvijanju osjećaja za ritam te da pomoću pokreta djeca lakše i brže usvajaju glazbene pojmove i dobivaju življi odnos prema glazbi. Isto razmišljanje prisutno je i u waldorfskoj pedagogiji Rudolfa Steinera. Osnovni cilj koncepta Zoltána Kodálya je glazbeno opismeniti djecu pomoću pjevanja. Temeljna pretpostavka Suzuki metode jest da djeca mogu razviti značajne glazbene vještine ukoliko su od rođenja okružena glazbom, što se može usporediti i s učenjem materinjeg jezika. Isto mišljenje dijeli i Maria Montessori čija se pedagogija temelji na znanstvenom promatranju spontanog učenja djece, poticanju vlastitog djelovanja djeteta i njegove samostalnosti te poštovanju djetetove osobnosti. U središtu svakog koncepta je dijete, odnosno pojedinac prema čijim se mogućnostima i željama koncipira daljnji rad. Cilj istraživačkog dijela rada bio je istražiti odnos nastavnika prema osnovnim glazbeno-pedagoškim pravcima s početka 20. st. te poimanju glazbenih sposobnosti. Rezultati pokazuju kako većina ispitanika smatra da su ideje pedagoških i glazbeno-pedagoških koncepata korisne za korištenje u svojoj nastavi ili izvannastavnim aktivnostima, ali da ih samo mali broj njih u stvari primjenjuje. Metoda s kojom su najviše upoznati i koja se najviše koristi jest metoda Carla Orffa.