Od kad je čovjek nastao, razvijala se i njegova potreba da shvati prostor u kojem se nalazi. S time započinje razvoj čovjekove svijesti, ali i razvoj shvaćanja prostora. Mnoštvo grana će se zabavljati stoljećima prostorom i odnosom na relaciji čovjek-prostor. Tako se susrećemo s teorijama prostora u fizici, likovnoj umjetnosti, filozofiji, psihologiji... Prije svega razvoj spoznaje prostora se događao u svijesti samog čovjeka i bio je uvjetovan njegovom mogućnošću shvaćanja prostora, upravo kao i u današnjeg čovjeka. Čini se kao da će prostor biti vječno pitanje. Po tome možemo pretpostaviti da je prostor, kakvim god da ga opisujemo, uvijek bio samo ljudska tvorevina, tvorevina naše ideje prostora i shvaćanja te prihvaćanja istog. Nakon onog skučenog prostora u prvobitnom shvaćanju, vremenom je isti prostor počeo dobivati oblike koji ga opisuju. Ti oblici su postali dimenzije, a dimenzije su se razvijale i uvećavale kako se uvećavala mogućnost shvaćanja i prihvaćanja prostora. Iako pretpostavljamo da postoji „neki tamo“ prostor koji je ili nije izmjenjiv, koji je odavno takav kakav je, ovaj rad će se pozabaviti doživljajem i opisom prostora kojeg možda ne shvaća, ali ga može pojmiti. Prostor i vrijeme jest ono što nas čini sigurnima da postojimo u upravo ovom vremenu i prostoru, a doživljaj prostora nas čini sigurnima u to. Smisao1 prostora je sve ono što može na različite načine biti i postojati. Iako se prostorom smatra sve ono što nas okružuje, prostor ne mora nužno pripadati sferi osjetilnih „realnih prostornih zakonitosti“, već i sferi nadosjetilnog ili idealnog prostora. Ovaj rad se bavi prostorom unutar čovjeka, subjektivnim doživljajem prostora kao takvog i shvaćanjem i prihvaćanjem prostora izvan nas samih.