U ovom se radu obrađuje tema klavirske transkripcije vokalnih i instrumentalnih djela skladatelja Feruccia Busonia i Franza Liszta. U pripremi i tijekom praktičnog rada na skladbama Feruccia Busonia (Chaconne u d-molu Johanna Sebastiana Bacha) i Franza Liszta (Lacrymosa Wolfganga Amadeusa Mozarta, Frühlingsglaube, Der Müller und der Bach i Gretchen am Spinnrade Franza Schuberta te Rigoletta Giuseppea Verdia) analizirani su notni materijali i relevantna literatura na ovu temu. U radu se primjenjuje metoda analize i interpretacije notnog materijala, metoda deskripcije i komparativna metoda. Teoretski dio rada bavi se definicijom pojma transkripcije u glazbenoj umjetnosti kao i prikazom nastanka i povijesnog razvoja transkripcija vokalnih i instrumentalnih djela. Transkripcije su obrade nekog glazbenog djela koje je pisano za drugi instrument ili ansambl. Tvorac transkripcije se ne drži izvornog notnog teksta jer on zapravo stvara novi notni tekst unoseći dodatne elemente, dodatke. Tako nastaju virtuozne izvedenice notnog teksta koje imitiraju vokalne dionice ili orkestar. Svrha transkripcija nekoć je bilo uvježbavanje nekoga djela, njezina svrha može biti i naglašavanje i očuvanje specifičnih obilježja izvornog djela koje je adaptirano na novi medij, novi glazbeni oblik, novi žanr. Kako bi transkripcija ostala funkcionalna ona mora dosljedno pratiti izvornik. Majstor transkripcije Franz Liszt stvorio je u nizu ostalih djela i transkripcija i jedinstvene transkripcije Mozartove Lacrymose, Schubertovih vokalnih djela (Lieda) i parafrazu Verdijevog Rigoletta. U ovom se radu navode važna obilježja ovih Lisztovih transkripcija a to su jedinstvena tehnika, nenametljiv izričaj lišen pretjeranih ukrasa i vjernost originalu. Obilježja Busonijeve transkripcije Bachove Chaconne su netradicionalno specificiranje detalja uz primjenu jedinstvene klavirske tehnike i cjelovitih melodijskih linija.