Milan Kundera, češki pisac, imao je izniman utjecaj na postmodernu prozu. Razdoblje postmodernizma, koje se obilježava kao nova tendencija u književnosti koja nastupa nakon modernizma i koju je zbog toga bilo teško imenovati, karakterizira ispreplitanje filozofije i književnosti pri čemu se javljaju obilježja poput radikalnog skepticizma, relativizma te novog shvaćanja tradicije. Kao primjer uvođenja filozofije u književnost može se istaknuti roman Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere u kojemu uvodi Nietzscheovo učenje o vječnom vraćanju što je izravno vidljivo na početku romana, a neizravno u komponiranju samoga djela i sudbinama prikazanih likova. Nietzscheovo vječno vraćanje, kao ključna teza Nietzscheove filozofije, podrazumijeva kružni proces u kojemu se ne može doći do određene točke, nego se sve ponovo vraća u ništa iz kojega sve i počinje, što je u romanu prikazano kroz živote likova. Uz vječno vraćanje može se povezati i prolaznost koje je čovjek svjestan i koja obilježava njegov život na način da tijekom cijelog života osjeća žudnju za nečime, upravo za tim životom koji će proći. U tom vječnom kruženju sve postaje bezlično i jednako što je vidljivo u životima likova koji se u svojoj biti ne razlikuju jer oni žive živote bez cilja i smisla. Likovi Tereze i Tomaša, kao i Sabine i Franza, vjerno prikazuju kretanje u krug koje se manifestira odvijanjem njihovih života u kojima ne uspijevaju pronaći smisao. Također postavlja pitanje težine i lakoće ljudske egzistencije kroz ispreplitanje likova i njihovih sudbina. U djelu je prikazano kako se likovi i sami često pitaju je li postojanje lako ili teško, ali do odgovora ne mogu doći.