Abstract | Godine 1891. Janko Leskovar objavljuje u „Vijencu“ novelu „Misao na vječnost“ koja se ujedno smatra i početkom razdoblja hrvatske moderne. Za razliku od realističke književnosti u stvaralaštvu Janka Leskovara vidljivo je tematsko odstupanje i primjena novih književnih postupaka u kompoziciji i izgradnji fabule. Književnost se sve više počinje baviti individualnim duševnim zbivanjima protagonista, a pojačava se i zanimanje za dekadenciju te za tjelesnu i duhovnu klonulost. U ovom radu analizirat će se junaci proznih djela Janka Leskovara, odnosno rad će se usredotočiti na analizu njihova duševnog stanja. Uz pomoć literature objasnit će se pojam depresivnosti te će se simptomi tog psihičkog poremećaja istražiti u glavnim Leskovarovim junacima. Djela su na koja se oslanja analiza Leskovarovih protagonista: „Misao na vječnost“, „Katastrofa“, „Poslije nesreće“, „Propali dvori“, „Sjene ljubavi“, „Jesenski cvietci“, „Patnik“, „Bez doma“ te „Priča o ljubavi“. Detaljnom analizom dolazi se do zaključka kako su glavni likovi većine Leskovarovih djela senzibilni muškarci koji su mučeni proturječjem modernog čovjeka: neurozom, unutrašnjom duševnom borbom, kajanjem zbog propuštenih prilika te nedostatkom vjere u budućnost (Filipović, 2011: 172). Misao na vječnost, neprestano razmišljanje o prošlosti, pasivnost, pesimističan pogled na budućnost, osjećaj bezvrijednosti, krivnje, nemoći, gubitak interesa i zadovoljstva, samo su neki od jasnih znakova depresivnog raspoloženja s kojima se bore Leskovarovi protagonisti. Upravo pasivnost pod utjecajem depresije koči glavne junake u životnim borbama te ih odvlači od pozitivnih misli i onemogućuje bilo kakvu promjenu. |