Nekoliko tjedana nakon smrti njemačkog predsjednika Paula von Hindenburga, 4. kolovoza 1934., Hitler je iskoristio priliku da preuzme vlast u potpunosti, koju je vrebao još od preuzimanja vlasti 1933. U svojoj je funkciji ujedinio funkciju predsjednika i kancelara – time je postao Führer Trećeg Reicha. Ujedinjenjem svih vojnika pod zapovjedništvom jedne osobe, Hitler je zahtijevao bezuvjetnu poslušnost svih vojnih zapovjednika i time ih je vezao za sebe i nadolazeći pad Trećeg Reicha. Zakletvom ne samo da je bilo zabranjeno djelovanje protiv Führera, nego se ono izjednačavalo sa veleizdajom. To je kod vojnika dovodilo do velikog unutarnjeg sukoba zbog položene zakletve i njenog ispunjenja. Čak se nekolicina časnika i nakon rata pozivala na časnički kodeks, da nisu mogli sudjelovati u uroti protiv Hitlera, zbog zakletve koju su položili. Atentat od 20. srpnja 1944. je ušao u povijest kao najznačajniji pokušaj svrgavanja Hitlera u doba nacionalsocijalizma. Preduvjet za planiranu smjenu vlasti bilo je ubojstvo Hitlera. Claus Schenk Graf von Stauffenberg je na jedan sastanak odnio eksplozivnu napravu u Vučju jamu, kako bi ubio Hitlera ali i njegove najbliže suradnike čime bi se onemogućilo da netko od njegovih vjernih sljedbenika samo zauzme njegovo mjesto i nastavi s njegovom politikom. No do toga nije došlo budući da je eksplozija samo lakše ranila dikatatora.Taj promašaj, rupe u pripremi i oklijevanje pri pokretanju operacije Valkira, državnog udara, su doveli do neuspjeha. Urotnici su prije svega bili pripadnici plemstva, Wehrmachta i državne uprave. Među više od 200 osoba koje će kasnije biti smaknute zbog sudjelovanja u uroti bio je general feldmaršal Erwin von Witzleben, devetnaest generala, dvadeset i šest pukovnika, dva veleposlanika, sedam diplomata, jedan ministar, tri državna tajnika.