U ranom novom vijeku došlo je do niza ratnih sukoba između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Ti su ratovi uvelike utjecali na Hrvatsku, ali i na cijelu Europu. Hrvatska je tada bila u personalnoj uniji s Ugarskom, a u 16. stoljeću dolazi pod vlast Habsburgovaca. Razlog tomu upravo su osmanlijski upadi na hrvatski prostor, zbog kojih su Hrvati tražili potporu Habsburgovaca jer su sami bili preslabi za pružanje otpora. Austro-turski ratovi vođeni su od kraja 16. do kraja 18. stoljeća. Nakon turske pobjede kod Mohača 1526. godine, nadmoć Osmanskog Carstva potvrdila se u još četiri turska ratna pohoda prema Beču u razdoblju između 1529. i 1566. godine, u kojima su Osmanlije zauzeli veliki dio hrvatskih zemalja i gotovo čitavu Ugarsku. U razdoblju između 1568. i 1683. došlo je do slabljenja turske vojne premoći, najviše zbog unutrašnjih problema i decentralizacije, pa je Habsburška Monarhija uspješno suzbijala turske pokušaje daljnjih prodora u Europu. Austrijska je vojska 1664. odnijela veliku pobjedu kod Szentgotthárda, ali je propustila priliku da to iskoristi i učvrsti osvojene položaje. U vremenu od 1683. do 1791. godine, Austrija je iskoristila daljnje slabljenje turske državne moći te je nakon velike pobjede kod Beča 1683. g. vodila četiri uspješna austro-turska rata u kojima su Turci potpuno potisnuti iz Hrvatske, Ugarske, Slavonije i Dalmacije, a Karlovačkim mirom iz 1699. uspostavljena je nova granica na Uni, Savi i Dunavu. U ratu 1716.-1718. habsburška je vojska pobijedila Osmanlije kod Petrovaradina. Požarevačkim mirom Turska je Austriji morala ustupiti Banat, Bosansku Posavinu i Srbiju. Nakon rata 1737.-1739., Beogradskim je mirom Austrija vratila Turskoj područja zadobivena u prethodnom ratu. Posljednji veliki austro-turski rat vodio se od 1787. do 1791., kada je Austrija Turcima oduzela Beograd, ali ga je nakon sklopljena mira morala vratiti.